Oproštajno pismo...
Ulazi otac u sobu svoje kćeri. Kćer nije u sobi, ali na njenom krevetu je pismo. Padaju mu na pamet najgore stvari. Drhtavim rukama otvara pismo i čita:
To nije na prodaju...
Mladi bračni par uđe u najbolju trgovinu u gradu. Muž i žena dugo su promatrali šarene igračke poredane na policama, povješane o stropu, u dražesnom neredu na klupama. Bilo je tu lutaka koje se smiju i koje plaču, elektroničkih igara, minijaturnih kuhinja koje spremaju pizze i torte.
Nisu se mogli odlučiti. Priđe im mlada i otmjena prodavačica.
“Vidite”, objašnjavala je žena, “mi imamo malenu djevojčicu, ali oboje smo odsutni po cijeli dan, a često i navečer.”
“Riječ je o djevojčici koja se rijetko smije”, nastavio je čovjek.
“Htjeli bismo joj kupiti nešto što će je usrećiti”, ponovno će žena, “I onda kad nas nema… Nešto što će je veseliti kad bude sama.”
“Žao mi je “, nasmiješi se ljubazno prodavačica. “Mi ne prodajemo roditelje!”
Bruno Ferrero
Kakva su djeca bila nekada...
Prema onome što kažu današnji pravnici i birokrati svake vrste, svi mi koji smo bili djeca u 50-im, 60-im, 70-im i ranim 80-im godinama (sada već) prošlog stoljeća, vjerojatno ne bismo trebali biti živi.
Naši dječji kreveti bili su obojeni kričavim bojama na bazi olova.
Nismo imali zaštitne poklopce na utičnicama i bočicama lijekova, nismo imali brave na vratima i ormarićima, a kad smo se vozili na biciklu, nismo imali kacige.
